Kako Erasmus avanturu "strpati" u parstotinjak riječi i nekoliko slika? Počevši od samog početka, nakon dugotrajnog uzbuđenja prije odlaska, uslijedila je dvojba, ali i strah, strah od napuštanja sigurne zone i kolotečine dosadašnjeg života. Nakon pet proplakanih dana prije odlaska, sjedila sam u vlaku za nepoznato, u vlaku prema novoj avanturi, u vlaku za iskustvo života, uz pitanje "Jesam li pogriješila?". Jesam li? Kako je vrijeme odmicalo, tako sam bila sve sigurnija kako bi jedina poveznica između riječi Erasmus i pogreška bilo propuštanje ove prilike. U samom početku nije baš bilo jednostavno, nova zemlja, novi grad, novi jezik i novi ljudi. Prolazeći Žilinom prvi puta razmišljala sam gdje sam ja to, tko me na sve ovo natjerao, gdje mi je bila pamet, ali jedina osoba koju sam mogla okriviti bila sam samo i jedino ja. Da, to nije bila moja Hrvatska (koja se vrlo brzo i neočekivano pretvorila u moju najdražu zemlju), to nije bio moj najdraži Varaždin i to nisu bili moji prijatelji. Sve je rutine trebalo odbaciti, početi iznova, a tada su se pojavile dvije opcije - zatvoriti se u sobu i prisjećati svih divnih dana kod kuće ili se prepustiti u ruke Erasmusa. Odluka nije bila teška, jer na kraju krajeva, Erasmus je onakav kakvim ga sami stvorite.
Iako je po dolasku Žilina bila okovana snijegom i ledom, mi smo vrlo brzo počeli probijati led i stvarati nova prijateljstva. Prvih je mjesec dana trajalo dugo, tada se činilo da ćemo imati svo vrijeme svijeta, no realnost nas je vrlo brzo sustigla. Vrijeme je prolazilo, nezamislivom brzinom, svakim smo danom bili sve svjesniji da se naša avantura bliži kraju. Na sami spomen odlaska, lica su nam se mrštila, odbijali smo pričati o tome, ali svatko od nas u podsvijesti je imao glas koji je govorio kako više nemamo puno vremena. Dani na Erasmusu bili su poput praznih ploča, živjeli smo u trenutku, a sve se svodilo na pitanje "Idemo?". Ideja za putovanja i izlete nije ponestajalo, upravo iz razloga što su nam i profesori često znali predlagati poznate i manje poznate destinacije u Slovačkoj i okolici, a putovanja vlakom više nisu bila neobična, već su se pretvorila u rutinu.
Koji su zapravo trenuci u ovim mjesecima bili toliko posebni? Dani koji su se sveli na lutanja po nekim novim, neistraženim mjestima? Ili šetnje po našoj Žilini? Večeri provedene u kuhinji? Ili pak u lokalnim pubovima? Sva isplanirana vikend putovanja ili ne toliko planirani roštilji na našem brdu? Movienights ili beerpongnights? Noći koje su se pretvorile u jutra ili one koje su završavale prije ponoći? U tih nekoliko mjeseci, Žilina se pretvorila u moj grad, grad u kojem više nisam bila turist, soba u domu postala je moja, a slovački više nije bio čudan. Nepoznato se pretvorilo u normalno, prijatelji su se pretvorili u obitelj, prioriteti su se promijenili, putovanja postala sastavni dio života, a ja, ja sam se pretvorila u neku novu Doru. Odlazak je došao jako brzo, nije bilo lako, Erasmus sam završila u suzama, jednako kako sam ga i započela. Napuštala sam svoje prijatelje, svoju internacionalnu obitelj, svoj grad i svoju zemlju, kako bi se vratila svojoj obitelji, svojim prijateljima, gradu i zemlji.
Kada pogledam unatrag, prije same prijave na Erasmus naslušala sam se itekako puno pitanja - "Zašto ideš?", "Misliš li da ćeš tamo nešto više naučiti?", "Zašto baš Slovačka?", "Nije li to malo predugi period?", trudila sam se objasniti svoje razloge, motivaciju i ciljeve, no s vremenom sam odustala i od toga, te počela odgovarati protupitanjima - "A zašto ne?". Jedino što bi sada, nakon proživljenog Erasmusa, mogla odgovoriti na sve to jest: skupite hrabrost, izađite iz zone komfora i krenite, ne znate što propuštate.
